pogledaj video
pogledaj video

O selekciji

U kreiranju novog izdanja Bitefa, a uz uvažavanje i poštovanje nasleđa prethodnog umetničkog rukovodstva, koje je imalo značajan uticaj na oblikovanje identiteta festivala, koselektorski tim je odlučio da ove godine zadrži Prolog kao tačku povezivanja koja ima za cilj održavanje kontinuiteta sa prethodnim festivalskim izdanjima. Izbor da se Prolog prihvati kao sredstvo kontinuiteta nije samo čin poštovanja već je istovremeno u skladu s negovanjem kolektivnog rada i uvažavanja mnogostrukosti glasova i perspektiva. U skladu s tim, u Prologu 57. Bitefa, van takmičarske selekcije, naći će se predstava Božanstvena komedija reditelja Franka Kastorfa, u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta. Izuzetno razigrano izvođenje ansambla, te višeznačnost teksta, scenskog prostora, muzike i pokreta, koju Kastorf vešto koristi, ujedinjeno doprinose snazi ove kritike konzumerizma u današnjem neoliberalnom kapitalizmu, koji se podjednako vešto reprodukuje u svim vremenima.

O predstavi

Najkraći sadržaj Božanstvene komedije je sledeći: na dan jubileja, dok papa Bonifacije svima pokazuje svoju moć i dok se hrišćani okupljaju oko njega, Dante luta po mračnoj šumi. Spasava ga Vergilije koji ga vodi da razgleda pakao i čistilište, a posle toga se sa Beatričom penje u raj i dopire do lica božjeg. Alegorijski, Dante je duša, Vergilije - razum, Beatriče - milost, ljubav. Cela Božanstvena komedija je podeljena u tri dela: „Pakao“, „Raj“ i „Čistilište“, sa po trideset tri pesme, s tim što prvi deo, „Pakao“, ima i uvodnu pesmu, dakle trideset četiri pevanja. Sva tri dela, pisana u tercinama, u poslednjem stihu imaju reč „zvezda“ da bi podsetili na jedini pravi cilj, na težnju ka svetu svetlosti. Danteova poetska duša pronašla je način da izrazi sva osećanja, sve prirodne pojave, sve žudnje duha. On je pesnik drame i lirskog načina kazivanja, pesnik komičnog iskaza i realizma, pesnik osećanja i neizrecivih pojmova. (…) U ovom delu pesnik silazi u tamu ljudskog greha i stiže do svetlosti i oslobođenja od njega, a na svome putu kroz tri zagrobna carsta on obuhvata nebo i zemlju, vreme i večnost, božansko i ljudsko. To je traganje ljudske duše za apsolutnom srećom, slobodom, mirom i konačnim prosvetljenjem.

Iz predgovora Božanstvenoj komediji Dragana Mraovića

O autoru

FRANK KASTORF rođen je u Istočnom Berlinu 1951. godine. Studirao je režiju na Univerzitetu Humbolt. Karijeru  je započeo kao dramaturg u pozorištu Senftenberg, a kasnije i kao reditelj u pozorištu Brandenburg. Od 1981. godine, pa sve do politički motivisanog otpuštanja 1985, bio je na čelu Dramske sekcije pozorišta Anklam.

Narednih godina u gradskim pozorištima širom Istočne Nemačke režira drame Getea, Lorke, Šekspira, Lesinga, Ibzena, Brehta, kao i nekoliko drama Hajnera Milera. Od 1988. njegove predstave izvode se u Nemačkoj i Švajcarskoj. Od 1990. do 1992. reditelj je u Dojčes teatru u Berlinu. Zatim dolazi na mesto umetničkog direktora čuvenog pozorišta Folksbine na Trgu Roze Luksemburg u Berlinu, gde je njegova predstava Razbojnici već bila simbol nepokolebljivog savremenog pozorišta devedesetih.

Pod njegovim vođstvom, Folksbine postaje ugledna i u svetu poznata institucija koja je imala ogroman uticaj na nemačko pozorište i čije predstave obilaze sve kontinente. Sa predstavom U Moskvu, u Moskvu  2011. učestvuje na Bitefu. Sreće se sa scenografom Aleksandrom Denićem, koji postaje deo njegovog autorskog tima, dajući Kastorfu nov, čudesan ambijent za njegova dela.

Frank Kastorf je radio i kao gostujući reditelj u drugim pozorištima i operama u gradovima kao što su Bazel, Hamburg, Minhen, Štokholm, Beč, Cirih, Kopenhagen, Sao Paulo, Štutgart, Pariz. Tokom karijere duge dvadeset pet godina postavio je više od sto predstava.

Dobio je mnoge prestižne nagrade za svoj rad, između ostalih i Nagradu grada Berlina, nagradu Međunarodnog pozorišnog Instituta, nagradu „Nestroj“, Šilerovu nagradu, Zlatni lovorov venac na festivalu MESS, nagradu „Faust“... Kastorf je član Berlinske akademije umetnosti, Nemačke akademije scenskih umetnosti i član Bavarske akademije lepih umetnosti.

Dobio je mnoge prestižne nagrade za svoj rad, između ostalih i Nagradu grada Berlina, nagradu Međunarodnog pozorišnog Instituta, nagradu „Nestroj“, Šilerovu nagradu, Zlatni lovorov venac na festivalu MESS, nagradu „Faust“... Kastorf je član Berlinske akademije umetnosti, Nemačke akademije scenskih umetnosti i član Bavarske akademije lepih umetnosti.

Izvodi iz kritika

Poduhvat sezone, petosatni „monstr projekat“ jednog institucionalnog pozorišta (BDP-a) i jednog od najvećih nemačkih i svetskih reditelja, Nemca Franka Kastorfa. On je, bez imalo spuštanja letvice očekivanja i od sebe i od saradnika (jer, je l’, radi u Beogradu, a ne u Berlinu), sasvim u svom stilu, prožimanjem teatarske i filmske poetike, stvorio veoma radikalnu, nadahnutu i duhovitu dekonstrukciju Danteove Božanstvene komedije, a u koju je inkorporirana građa iz Golmanovog straha od penala Petera Handkea, kao i iz drugih književnih tekstova.
Ivan Medenica, „Svet bez muškaraca“, NIN

Osobenost Kastorfovog prosedea, ali i opšte stilsko svojstvo postdramskog teatra (čiji je jedan od najboljih primera baš rad ovog nemačkog reditelja) jeste da ti materijali nisu hijerarhijski organizovani, da nije reč o interpolaciji sporednih tekstova u glavni. (…) Međutim, kao što je u ovakvoj vrsti pozorišta, a zbog preobilja materijala, opažanje nužno selektivno, tako je i njegova recepcija krajnje subjektivna, svodi se na intimna asocijativna povezivanja svakog pojedinačnog gledaoca.

Ovakva recepcija ne zasniva se samo na arbitrarnoj montaži različitih tekstova već i na odgovarajućoj prirodi ostalih, nelingvističkih scenskih znakova. U predstavama Franka Kastorfa svi su ti pozorišni znakovi - scenografski, kostimski, koreografski, glumački, muzički i drugi - izuzetno maštoviti, gusti, obilati, nabijeni raznovrsnim, protivrečnim i nesistematizovanim značenjima.

(…)

Može da se nateže konceptualno tumačenje da je takav raskorak u duhu postmodernog kolažiranja, opšte rediteljeve dekonstrukcije, ali bi ono bilo verovatno netačno, dok se glavna vrednost ovakvog raskoraka nalazi u nečemu drugom. U tome što su naši, pre svega mladi glumci pružili sve što znaju, čemu su ih učili. To je dirljivo samo po sebi, ali je prava dirljivost proizašla iz kontrasta oporosti, grubosti i otuđenosti modernog sveta golmana Bloha i njegovih žena, i uzvišenosti i eteričnosti odnosa Dantea i Beatriče (Aleksandar Radojičić i Dunja Stojanović). Bloh ubija ženu bez razloga, Dante voli ženu takođe bez razloga, samo iz čistote svoje duše... Ako ovakav kraj teksta zvuči patetično, to je zato što je isti efekat ostavio i kraj predstave, s pojavom Dantea i Beatriče. Cinični kritičar bi rekao da je cinični reditelj konačno popustio i završio bar jednu predstavu u sentimentalnom tonu.
Ivan Medenica, „Kastorfov božanstveni penal“, NIN