Antigona u Amazonu

O selekciji

Antigona u Amazonu gradskog pozorišta NTGent iz Belgije predstava je u kojoj se još jedna mitska i antička ženska figura iščitava i interpretira na nov i aktuelan način kroz preplitanje sa savremenim kontekstom. Čuveni švajcarski reditelj Milo Rau, dobro poznat Bitefovoj publici, ovim radom završava svoju trilogiju koja reinterpretira antičke mitove. Za potrebe rada na ovoj predstavi Rau sa svojim timom odlazi u Brazil, gde šume i prirodu proždiru kapitalizam i vatra i gde 1% stanovništva poseduje 45% zemlje, i realizuje predstavu sa MST (Movimento dos Trabalhadores Sem Terra), najvećim (zemljo)radničkim pokretom bez vlasništva nad zemljom. Četvoro izvođača na sceni i još mnogo učesnika, pripadnika starosedelačkih naroda Brazila, prisutnih kroz video-projekcije, rekreiraju priču Antigone smeštajući je u kontekst konkretnog događaja iz 1996. godine. Rau se sve vreme kreće između videa i odigravanja događaja uživo na sceni, između antičke drame i dokumentarnog materijala, između realnosti i fikcije. Time se u scenskom prostoru, s jedne strane omeđenom zemljom, a sa druge platnom koje nas uvodi u svet borbe brazilskog stanovništva protiv nepravde i nasilja, glavnih tema Antigone, kreira alegorijska predstava o borbi ljudi za dostojanstven život. „Mnogo je strašnih stvari, al’ od čoveka ništa strašnije nije“, govori Sofokle u Antigoni, a Rau, nažalost, potvrđuje da je danas ta ideja još prisutnija.

O predstavi

Očima MST-a: „Čovek seče šume u potrazi za zlatom i drugim mineralima, uzima energiju iz reka uz pomoć brana, tera decu šuma da zaborave rodno tlo i označava mesta gde su živeli njihovi preci kao svoje vlasništvo.“ Ovo su neka od monstruoznih dela čoveka o kojima već u prologu amazonske tragedije peva hor članova Movimento Sem Terra (MST), pokreta bezemljaša.

Nalazimo se u Eldorado do Karažas, duž puta koji preseca državu Para, kojim se transportuju poljoprivredni proizvodi i iskopani minerali sa ovog područja, na putu na kome se dogodio jedan od najvećih masakara poljoprivrednih radnika i koji igra centralnu ulogu u predstavi. Grad i dalje u svom imenu nosi mitsku ideju kolonizacije, mit o Eldoradu, izgubljenom zlatnom gradu usred južnoameričke džungle. Zapadni mit o osvajanju i napretku kroz civilizaciju povezan je sa pričom o uništavanju prirode, o nasilju, desetkovanju naroda i uništavanju kultura.

Desetak dana kampujemo duž ovog puta i nismo videli ljude, autobuse niti putničke automobile. Jedva da nailazimo na bilo kakve tragove čoveka. Viđamo samo ogromne kamione koji odvoze dragocene sirovine na međunarodna tržišta. Kako da promenimo situaciju koja je, istovremeno sa savremenim kapitalizmom, nastala pre šest vekova tokom kolonizacije?

O autoru

Milo Rau, rođen 1977. godine u Bernu, režiser je, pisac i rezidencijalni umetnik u NTGentu. Rau je studirao sociologiju, germanistiku i romanistiku u Parizu, Berlinu i Cirihu, gde su mu, između ostalih, predavali Pjer Burdije i Cvetan Todorov. Kritičari ga nazivaju „najuticajnijim“ (Cajt), „najnagrađivanijim“ (Suar), „najinteresantnijim“ (Standard), „najkontroverznijim“ (Republika), „najskandaloznijim“ (Njujork tajms) ili „najambicioznijim“ (Gardijan) umetnikom našeg vremena. Od 2002, potpisuje preko 50 predstava, filmova, knjiga i akcija.

Rauove pozorišne produkcije prikazivane su na svim značajnim međunarodnim festivalima, uključujući Berlinski teatertrefen, Festival u Avinjonu, Venecijansko bijenale, Bečki festival (Wiener Festwochen) i Festival umetnosti (Kunstfestivaldesarts) u Briselu, a gostovale su u preko trideset zemalja širom sveta. Milo Rau je dobitnik mnogobrojnih nagrada, uključujući nagradu 3sat 2017, Poetsku katedru za dramu u Sarbrikenu 2017, a kao najmlađi umetnik posle Franka Kastorfa i Pine Bauš dobio je prestižnu ITI nagradu Svetskog dana pozorišta 2016. godine. Godine 2017, Rau je proglašen režiserom godine u anketi koju je sproveo Dojče bine. Godine 2018, primio je Evropsku pozorišnu nagradu za svoj rad, a 2019. postao je prvi umetnik koji je ikada imenovan za pridruženog umetnika Evropske asocijacije za pozorište i performans (EASTAP). Godine 2020. dobio je prestižnu Pesničku katedru u Minsteru za svoj ukupni umetnički opus. Njegove predstave proglašene su za „najbolje u godini“ u kritičarskim anketama u više od deset zemalja. Godine 2019. dobio je počasni doktorat Univerziteta u Lundu u Švedskoj, a 2020. mu je dodeljen počasni doktorat Univerziteta u Gentu.

Od 1. jula 2023. Milo je umetnički direktor Bečkog festivala.

Iz kritika

„Predstava se razvija u skokovima između fikcije i realnosti, od scene sa glumcima do stanovnika Amazona na platnu. Kroz finu montažu video snimaka (Moric von Dungern i drugi), lokacije i priče stapaju se u celinu. Pozorište je to koje spaja svetove.

...

Pozorišnim stvaraocima je namera, ali čak i u predstavi, bezemljaši su ti koji se zapravo bore. Ožalošćeni od kojih je sastavljen hor, svojim pevanjem urezuju sopstveni revolt u vašu dušu.“

Lucija von Heteren, Teaterkrant