Foto: Sári Ember
Foto: Sári Ember

Raspevana mladost je imala premijeru na festivalu čiji je koncept u središtu imao dve migracije u Mađarsku - jednu Grka pedesetih godina, i drugu, skorašnju, u kojoj su mahom bile izbeglice  sa Bliskog Istoka ili iz Afrike.  Da li je to bila početna tačka u stvaranju predstave ili je poziv Trafo festivala došao kasnije? Kako su izgledale prve faze ovog procesa, šta je bila prva ideja i ko je došao do nje?

Bence: Festival je, zapravo, bio samo o Grcima koji su tražili azil. Skorašnja faza sa emigrantima je samo indirektna povezanost, na koju su svi pomislili. Ipak, ovaj festival se fokusirao isključivo na Grke jer je to bilo potpuno drugačije, a država je bila otvorenija po tom pitanju. Takođe su dobili ksenofobske reakcije, tako da na kraju, nije bilo toliko različito. Mi smo dobili poziv od Trafo festivala, uz koji je došao i njegov okvir. Različite grupe su iz različitih uglova prišle ovoj temi o Grcima iz pedesetih.

Predstava počinje citatom Viktora Orbana u kom govori o nameri da se politički sistem ugradi u kulturnu eru.

Mate: Tako je, ona je prikazana na ekranu, još i pre nego što pevači uđu na scenu.

Citati koje koristite za libreto, da li ste njih sakupljali, možda u nekom folderu tokom godina sa idejom da će te ih iskoristiti u nekom trenutku ili ste počeli da istražujete kada ste se odlučili za predstavu, razmišljajući o dešavanjima u javnosti?

Bence: Pomešano je, jer iako nismo imali nikakav folder pre početka, ipak smo očigledno pročitali mnogo članaka o ogromnoj kulturnoj promeni u Mađarskoj. Jedan od glavnih razloga zašto smo želeli da otpočnemo ovaj projekat jeste činjenica da smo uočili neke sporije promene u prvoj deceniji ovog Sistema nacionalne kooperacije, kako ga naziva Viktor Orban. On je objavio da će biti mnogo velikih promena u bliskoj budućnosti. Kada smo započeli projekat, već smo osetili da su počele. Radili smo na ovom projektu, čini mi se, više od godinu dana, tako da smo imali vremena da prikupimo citate i da intervjuišemo ljude.

Judit: Ovaj citat nije nešto što smo morali da otkrijemo, o njemu se već mnogo pričalo u medijima, pogotovo u sferi kulture, jer je tako otvoreno prikazivao smer u kom će politički sistem krenuti. Tako su Orban, njegova partija, njegovi sledbenici, pokazali da će nastaviti da grade ovu kulturnu eru, koja je još više od političkog sistema koji su do tad otprilike dovršili.

Reklo bi se da su politika i kultura međusobno prožete tokom istorije. Na primer, Kulturna revolucija u Kini. Kao da se sve dešava u ciklusima. Izgleda da se upravo ovi ciklusi nameću kao zaključak i nakon vaše izvedbe. Da li umetnici treba da prihvate ovakve promene ili da im se odupru?

Judit: Mislim da pokušaj da se promeni kultura ili da se izgrade kulturni narativi podrazumeva da se bude u prvim redovima za sticanje i zadržavanje moći. Samo je pitanje vrste narativa, šta leži u srcu tih narativa? Da li su te ideje nešto sa čim možemo da se identifikujemo, što možemo da podržimo, ili pak nešto čemu bi trebalo da se suprostavimo. Smatram da tako umetnici, a i ljudi uopšte, treba da reaguju na ovakve promene. Postoji neka vrsta strukture, jedan zatvoren okvir u kom živimo i funkcionišemo, i kao ljudi, i kao različite grupe ljudi. Ali treba da identifikujemo kakve ideje postoje u srži tih sistema. Ponekad su one subverzivne, sakrivene, a nekad i vrlo očigledne.

Mate: Da, potpuno se slažem. Mislim da nije pitanje prihvatanja ili neprihvatanja ovih promena, već je više o tome šta smo uradili i da li smo prepoznali ove promene, jer mogu biti vrlo suptilne, sakrivene, umotane u nešto slatko i plišano. Treba pogledati u dubinu ovih promena, reagovati na njih ili im se suprotstaviti. Tako vidim položaj umetnika.Koje su razlike između položaja umetnika onda i sada? Da li se položaj umetnika u društvu i kako ga to društvo vidi promenilo u odnosu na pedesete godine?

Judit: Nije toliko opasno izraziti kritiku kao što je to bilo pedesetih. Tako da je, očigledno, situacija vrlo različita, ali su neke stvari slične. Za mene, najvažnije je svoje jasne kriterijume. Sistem kulture ima uticaj na vas, čak iako ste potpuno protiv istog. Leži u načinu vašeg razmišljanja. To je ono što nas je veoma zainteresovalo tokom rada na predstavi.

Bence: Takođe, ova zvanična vladina kultura angažuje podjednako umetnike danas kao što je to bilo pedesetih godina. U predstavi govorimo o Agamemnonu Makrisu ili Memosu Makrisu, grčkom umetniku koji je živeo u Mađarskoj. Bio je deo zvanične kulture i izrađivao statue za javne prostore. Želeli smo da saznamo o čemu je razmišljao i zašto je hteo da podrži ovaj sistem.

Kad pominjemo Agamnona, šta mislite, kakav život bi on imao danas kao umetnik? Kakav bi bio njegov položaj u 21. veku i da li bi bio prihvaćen na isti način u Mađarskoj?

Mate: Da, činjenica da nije rođen u Mađarskoj bi definivno učinila njegovu situaciju lošijom. Ne bi nužno bio mađarski državaljanin. Ali kao umetnik, i dalje bi verovatno imao izbor da izgradi karijeru zasnovanu na onom tipu umetnosti koji je pogodan za sadašnju estetiku vlade ili da, naravno, ide protiv nje.

Ali sa tom opcijom, učinio bi svoju sitaciju još težom - bio bi stranac u državi koja primarno podržava mađarsku umetnost, koja podrazumeva mađarske korene i tradiciju. Naravno, umetnost je mnogo bogatija od toga. Postoje stotine, hiljade umetnika koji razmišljaju u drugim pravcima. Oni s toga nailaze na više prepreka jer su im teme više eksperimentalne, pa moraju da ih učine prihvatljivim za sistem. U tom smislu bi on imao dosta problema.

Umetnost je definitvo manje uniformna nego u pedesetim godinama. Sada nema nekog strogog okvira kojeg umetnik mora da se pridržava. Ipak, postoje zahtevi na nivou etike. Postoji izbor. Otprilike kao da biramo da li ćemo se prikloniti i imati stabilnu karijeru u okvirima Nacionalnog sistema saradnje, ili ćemo raditi nešto što nije u skladu sa njim.

Predstava se igrala u Mađarskoj ali i u inostranstvu. Da li je publika imala različita tumačenja?  Kako su gledaoci reagovali na samu priču i temu?

Mate: Mađarsku publiku, koja nije navikla da vidi sve tako eksplicitno politički prikazano u pozorištu, prirodno je privukao politički aspekt, t.j. aktuelnost i relevantnost svega što je na političkom nivou. A u inostranstvu, gde ne znaju nužno detaljno sve o politici i novom sistemu koji se gradi u Mađarskoj, usuđujem se da kažem da su se više fokusirali na samo dramsko delo. Pronašli su globalno značenje u svim temama koje smo izvukli na površinu, nalazeći relevantnost i za sebe same, a ne samo za Mađare.

Smatram da bi morala da postoji jasna razlika između ova dva gledišta, jer mnoga imena koja smo spomenuli u predstavi, kao i izvori citata, neće reći ništa, ili gotovo ništa, publici u inostranstvu. Zato su se oni više fokusirali na muziku, na dramaturgiju, koreografiju, na sve spoljašnje faktore, samostalno dekodirali poruke i pokušavali da dođu do poruke koja je globalna i ne tiče se isključivo mađarske politike.

Kada govorimo o mađarskoj istoriji, ova kultura je jedna od retkih koja je preživela post-socijalistički period. Kako je vaša generacija reagovala na sve što se desilo posle Drugog svetskog rata?

Bence: Teško je govoriti u ime čitave generacije jer je Mađarska izuzetno podeljena, kad je reč o politici. Mislim da su neki iz naše generacije pokušavali da pronađu primere prave levice u socijalizmu. Ostali, i to veći deo generacije, prosto vidi jednu demonsku silu koja je zgrabila Mađarsku na pola veka i ne žele da ulaze u detalje. Možda je upravo zato moguće to što vladajuća partija preuzima mnogo toga iz ovog doba. Čak i oni ga predstavljaju kao arhineprijatelja ili nekakvu mitsku opoziciju. Stalno govore kako su uništili levicu u Mađarskoj, a koriste mnoge iste taktike.

Naš ovogodišnji slogan je ,,Snago, ne pristaj da budeš nečija”, što je stih iz pesme mlade srpske pesnikinje. Šta snaga predstavlja za vas? Da li postoje određena mesta odakle je crpite, ili određeni ljudi? Da li vam možda dolazi iz umetnosti?

Judit: Za mene, snaga znači činiti pravu stvar, biti spreman da razmisliš šta je ispravno, biti spreman da saslušaš i da držiš um otvorenim.

Bence: Ispričaću vam nešto lično. Uvek sam bio ambivalentan, uvek sam imao pomešana osećanja kad je reč o snazi. Još od srednje škole sam pokušavao da shvatim kako da izrazim muževnost. U tom periodu to već treba da ti bude jasno, ali za mene je predstavljalo misteriju. Nekako sam uvek bojkotovao fizičke vežbe snage, jer sam se pribojavao da ću ojačati, a to nisam želeo. Za mene je snaga više unutrašnje osećanje. Ne znam kako bih to opisao.

A naši pevači nemaju nikakvu podršku u ogromnim prostorima kao što su Trafo ili Bitef teatar, moraju da pevaju bez ikakvih digitalnih pomagala, nema nikakvih elemenata na sceni koji bi ih učinili da izgledaju veće - oni su male figure u velikom prostoru. Zato moraju da pevaju vrlo glasno, kako bi ih svi čuli. Ali, pevači su zajedno i imaju jedni druge, pa mogu da budu snažni, što i jesu.

Mate: Smatram da snaga ima svoju ulogu u socijalnim interakcijama, u svakom odnosu, počevši od onih privatnih, pa sve do političkih, gde je reč o hijerarhiji moći između partija i klasa. Idealno mesto bi bilo ono u kom se snaga može pretvoriti u nešto što ne stvara neravnopravnost u društvu, već mu daje moć. Idealno uređenje je ono u kom se snaga ne koristi za kreiranje društvene nejednakosti, već se napaja iz same zajednice. U idelanom socijalnom kontekstu ili odnosu, snaga uknjučenih strana ne stvara neravnotežu. Naša je odgovornost da ovo pokažemo, da to negujemo u sebi i da pokažemo snagu u odnosu na ono što je naizgled fizički jače od nas.