U pitanju je autentična sinteza žanrova i medija umjetnice performansa Karoline Bjanki i njene trupe Kara de Kavalo iz Brazila. Oni nas vode na jedno inventivno, izuzetno tjelesno i nimalo lagodno čulno, audio-vizuelno putovanje duboko u svijest, a odatle pravac u pakao. Naime, pokušavajući da ispripovjeda priču o umjetnici Pipi Baki, silovanoj i ubijenoj tokom svog performansa čiji osnovni cilj je bio da pokaže vjeru u dobrotu čovječanstva i sruši stereotipni mentalitet vezan za ratom protkano podneblje, Bjanki nenamjerno implicira i sopstveno iskustvo. Kako bi rekonstruisala iskustva mnogih žrtava, pa i svoje, Bjanki se iznova i iznova izlaže uzimanju droge koju seksualni predatori koriste za omamljivanje svojih žrtava. Tako se ovom predstavom granice između umjetnosti i realnog života, ne samo propituju, nego i u potpunosti brišu. Stoga je njen ishod nepoznat, ne samo publici koja je gleda po prvi put, nego i samim izvođačima. U trenutku kada droga počinje da djeluje na umjetnicu, predstavu nastavlja njena pozorišna trupa, a pitanje toga da li će se ona uopšte probuditi uvijek je neizvjesno.
Dakle, predstava se (simbolično) može podijeliti na dva jasno podcrtana i dijametralno suprotna segmenta: prije i posle autorkinog uzimanja droge za omamljivanje ili - prije i posle traume (kao i autorkin život, i život svih žrtava - ukoliko "prežive").
Prvi dio je više teorijski i literarno usmjeren, koristi istraživački pristup i predstavlja autorkino izlaganje o samoj premisi, procesu rada, pripremi i proučavanju ove tematike koja već duže zaokuplja njeno stvaralaštvo. Ona se osvrće na arhetip žene žrtve koji doseže do samog nastanka čovječanstva i duboko je ukorijenjen u sve aspekte života još od najranijih vremena, te se može pratiti i kroz prizmu istorije umjetnosti i religije. Tu, kao uostalom i u životu, simbol ženskog mučeništva nije samo prisutan i repetitivan, nego je slavljen i glorifikovan, odnosno sakralizovan. Daljim proučavanjem autorka dolazi do bliže prošlosti (ali i sadašnjosti) osvrćući se na opstanak ovakvog arhetipa i tragedije koje sa sobom nosi, kao i na aktuelne performativne umjetnice koje kroz svoj angažman pokušavaju tu problematiku da osvjeste.
Drugi dio, pak, počinje kada i sama droga GHB (ili Laku noć, pepeljugo kako je u Brazilu nazivaju) počinje da djeluje, umjetnica tone u san i predstava se nastavlja u potpuno drugom smjeru, kao svojevrsno plesno izvođenje. Na taj način se veliki akcenat stavlja na pojam tjelesnosti: ostatak trupe premješta njeno tijelo, metamorfiše svoja tijela, izvija ih, podliježe ekstremnim situacijama; "igraju se" međusobnim tijelima u cilju rekonstruisanja mogućih narativa koji su se odigrali kada je Bjanki bila potpuno nesvjesna i ošamućena drogom u jednom izlasku, ali i u cilju evokacije drugih nasilnih događaja iz savremenog doba koji olako bivaju zaboravljeni, a njihovi dželati mahom prolaze nekažnjeno.
Simbioza ova dva dijela predstavlja u kratkim crtama istoriju ugnjetavanja žena. Autorka polazeći od jednog ženskog iskustva, proširuje opseg istraživanja i na druga ista ili slična iskustva iz bliže prošlosti, da bi na kraju dosegnula nenamjerno i nesvjesno i do sopstvenog, sklapajući ih u diskurs univerzalnosti i bezvremenosti ženske patnje. Ona iz pojedinačnog odlazi u kolektivno, iz umjetnosti u stvarnost, iz teatra u život, rušeći barijere fiktivnog i realnog, što nije čest, ali je izuzetno hrabar poduhvat u svijetu pozorišta, koji bi mnogi okarakterisali kao kontroverzan. Da li ove granice treba da se ispituju i brišu? Da li umjetnost treba toliko daleko da ide? Da li pozorište treba da bude društveno angažovano i da poziva na socijalnu promjenu kako je to zahtjevao Breht ili treba da bude forma koja pomaže pojedincu da osvjesti svoje probleme, unaprijedi psihosocijalni sklop i prebrodi psihološke traume?
Ova predstava podrazumijeva jedan radikalan pristup problemima nasilja, seksualnog zlostavljanja žena i femicida i kao takva nije nimalo laka, što s obzirom na tematiku ne bi ni trebalo da bude. Kada pozorište ne može da mijenja svijet, može bar da ga vjerodostojno, nelicemjerno, nefiltrirano i sirovo prikaže. Ovdje se Platonov mimesis podiže na jedan novi nivo, gdje se podražavanje prirode odnosno realnog svijeta ne odigrava samo na jednom metafizičkom i edukativnom stepenu, nego ide korak dalje, ne prikazuje umjetnički oponašaj stvarnosti nego upravo tu stvarnost, na koju ne utiče i ne upliće svoje teze, ne predstavlja mimikriju već fizičku realnost koja se dešava sada i ovdje, i nova je i neizvjesna i autorima isto koliko i publici. Ideja je ne govoriti publici o ovakvim temama iz sigurnog mjesta, diskutujući o tome i pružajući olakšanje u vidu poruka mira, pobošljanja i progresa. Poenta nije pružiti publici olakšanje, jer olakšanje često ne postoji, ali postoji metamorfoza, transformacija sopstvene traume u nešto što je čini podnošljivijom. Umjetnost ne može spasiti svijet, ali može pomoći pojedincu. Njen teatar ne rađa se u okvirima restriktivnih pravila i moralne superiornosti, nego pokušava da prigrli svu kompleksnost, ne uljepšavajući je. Ljepota neće spasiti svijet, ali možda ogoljavanje ružnoće hoće.
U predstavi spajajući umjetnost i život, spajaju se prošlost i sadašnjost, ali i budućnost, jer pitanje "šta posle?" ostaje da lebdi u vonjavom vazduhu prostorije. Šta posle doživljene (preživljene?) traume? Kako se trauma zaboravlja ako ne možeš ni da je se sjetiš? Kako se riješava enigma ako je memorija raskomadana? Šta razlikuje san od smrti? Šta se desi nakon što se neko probudi? Da li je dovoljno samo probuditi se? Da li je dovoljno samo preživjeti?
