Fotografija: Mike Vonotkov
Fotografija: Mike Vonotkov

Da li ste otkrili nešto novo po pitanju ljudske prirode u predstavi Remote X?

Kako to obično ide sa nečim novim što učite, često zaboravite šta ste specifično naučili ili kada i gde, ali sam definitivno stekao neke zanimljive uvide, o samom sebi ali i o ponašanju u grupi, zatim publici, javnosti, prolaznicima, kao i o načinu na koji ljudi reaguju jedni na druge. Vrlo je specifična situacija u koju smeštamo publiku, ali i ostale koji svedoče izvođenju, te definitivno postoje šabloni ponašanja. Ono što je dobro je da manje ili više postoje sličnosti u svakom gradu, bar u kojima sam radio do sada, tako da postoje specifičnosti koje se ponavljaju u svim lokalitetima, kako ljudi reaguju na određene situacije.

Da li imate primer neke određene situacije?

Način na koji ljudi uranjaju u samo izvođenje je veoma različit od mesta do mesta, ali uvek dolazi do prihvatanja, na moje iznenađenje. Obično ljudi čak i tokom probe brzo reaguju na grupu, iako je manja grupa, ali u jednom gradu u kome smo izvodili nije bilo reakcije uopšte do samog izvođenja i odjednom su svi akteri krenuli da reaguju i to veoma jako. Nisam siguran koja je barijera, ali u jednom trenutku je i četrdesetoro ljudi okolo gledalo u nas i pitalo se šta to radimo. Čini mi se kao da je u pitanju matematičko ili tehničko pitanje. Grupa je, pre svega, puno primetnija. Sa druge strane, u nekim gradovima slušalice i mikrofoni su skoro neprimetni, dok smo u nekim drugim imali veću tehničku opremu. Takođe, ljudi su uglavnom dosta stidljivi, ali postoje neke primetne, prosto neuobičajene akcije i akteri se opuste pa ljudi sa strane obraćaju pažnju. Takođe se dešavalo da u nekim gradovima ljudi prate navigaciju, glas iz slušalica, dok u drugim sami imaju ideju gde treba da idu.

Da li je rezultat uvek u skladu sa Vašim očekivanjima za određeni grad?

Nije. Neki klišei se dešavaju, na primer u Južnoj Americi ljudi slobodno plešu i pevaju, ali u drugim zemljama su stidljivi što se tiče toga, ali su slobodniji oko nekih drugih akivnosti.

Da li očekujete neke specifične reakcije od publike u Beogradu?

Ne, zapravo. Nije stvar toliko ni u posmatranju od zemlje do zemlje, već zavisi i od toga koji festival poziva predstavu na gostovanje, pa efekat zavisi i od toga za koju vrstu javnosti prezentujemo. Recimo na Bitefu očekujem publiku dosta upoznatu sa pozorištem, visoko inteligentnu koja poznaje izvođačke umetnosti. Recimo u jednom gradu u kome smo realizovali predstavu, rečeno mi je da nikad ništa slično nije rađeno, da je projekat veoma nepoznat za sam grad. Ipak, publika je bila dosta zainteresovana, aktivna i otvorena za iskustvo. U Rusiji sam primetio jaku emocionalnu reakciju prema izvođenju, dok recimo u Kini, što je kliše ali je tako, publika je veoma pažljivo slušala i pratila šta glas govori, dobro je pratila scenario i razmišljala o njemu.

Da li se ljudi u grupama povezuju između sebe?

Sam projekat je takav da nemaju puno prilike da pričaju između sebe, ali se definitvno primećuje prisustvo nekakve komunikacije. Ne kod svih, primećuje se da neki ljudi potpuno proživljavaju iskustvo za sebe, dok drugi više uživaju u grupi i posmatraju druge. Ono što mogu da kažem je da sam primetio koliko se moj lični odnos prema grupi promenio i proživeo sam neka poznata osećanja. Kao kada dođete u novi razred ili bilo koju drugu grupu, posmatrate ljude oko sebe i za nekog pomislite „Ovo bi mogao da bude moj najbolji prijatelj“. Na kraju, uvek se zapravo povežete sa drugim ljudima, koje prvo niste ni primećivali.