fotografija: Jelena Janković
fotografija: Jelena Janković

Jedna od stavki u manifestu koji je umetnički direktor Milo Rau sačinio za belgijsko pozorište NTGent, jeste i ona koja obavezuje da bar jedna predstava u sezoni mora biti postavljena u zoni konflikta.

Kako bi ostvario zadati cilj, Rau odlučuje da grčku trilogiju Orestija postavi u Mosulu - jednom od najstarijih gradova na svetu koji je danas uništen ratnim razaranjima i tek nedavno oslobođen od ISIS-a, te da time jednu od antičkih tragedija dovede u čvrstu vezu sa aktuelnim događajima.

Reč je o izuzetnom poduhvatu u svakom pogledu. Milo Rau je uvek prevashodno fokusiran na sam proces rada, a ova produkcija spaja izvođenje na sceni sa prizorima koji su ranije snimljeni među ruševinama Mosula, njegovim razorenim građevinama, u izranjavljenom betonu.

Na sceni, glumci pozorišta NTGent - od kojih su dvoje poreklom iz Iraka - komuniciraju sa horom iračkih izvođača koje vidimo na ekranu. Obe grupe, zajedno, igraju skraćenu i prerađenu verziju Eshilove trilogije. Kao i u Rauvoj predstavi Repriza (La Reprise), i ovde su izvođenje uživo, na sceni, i snimljeni materijal savršeno uklopljeni, a prelazi između njih gotovo neprimetni. Predstava je, dakle, impresivna već na samom tehničkom nivou, što dodatno potcrtava poruku da su teme osvete, vere, oproštaja i pravde večite.

U Rauvoj postavci, smrti likova prikazane su u vidu pogubljenja: pucanj u vrat, mučno dugotrajna smrt davljenjem. Tela se nemarno bacaju na gomile. Na kraju, svakome su ruke umrljane krvlju, a lica krvava - niko ne ostaje čist.

Prizore razorenog grada, njegovih porušenih muzeja i uništene infrastrukture koji se nižu pred našim očima moguće je opisati jedino rečju „tragedija“ uz sve konotacije koje ona sobom nosi, naročito imajući u vidu ljudske tragedije njegovih žitelja.

 U predstavi postoje i izvesni disbalansi koji su, možda, neminovni, ali ipak izazivaju nelagodu. Oni se odnose na jaz između glumaca koji su na sceni i onih koji nisu, na činjenicu da se te dve grupe izvođača ne suočavaju sa istim rizicima.

Scena u kojoj između Oresta i Pilada dolazi do strasnog poljupca očigledno je, tokom snimanja, izazvala kontroverze, te je Rau bio prinuđen da smiruje tu tenziju. Trenutak završne presude Eumenida, koji je postavljen u formi tribunala protiv ISIS-a, takođe je neprijatno direktan, mada mu se snaga ne može osporiti. Međutim, svi mučni aspekti priče uvek su protkani humanošću.

Ovom predstavom otvoren je Beogradski Internacionalni Teatarski Festival, u gradu koji i sam nosi svoje ožiljke. Ta činjenica, kao i mešavina arapskog i holandskog, sa duplim titlovima, na srpskom i engleskom, dodaje još jedan nivo ovoj lingvistički i politički kompleksnoj predstavi.

Ovo je primer neustrašivog pozorišnog dela: hrabro, moralno kompleksno, ono narušava neke granice, ali ih i prevazilazi.