fotografija: Jelena Janković
fotografija: Jelena Janković

Željko Hubač, dramaturg:
Predstava sa jakim stavom. Vrlo dobra izvedba mladih glumaca koji su verovatno studenti Zagrebačke akademije u saradnji sa Borutom i produkcijom ZKM-a koji očigledno sve intenzivnije progovara o stvarnosti na Balkanu. Sve su fino obradili i uklopili i moram da priznam da su veoma uzbudili publiku a pogotovo u trenucima desničarskog govora na kraju. Ja volim tu vrstu interakcije između publike i izvođača.

Danijela Matović, student scenskog dizajna:
Predstava je svakako zanimljiva, ali se jako raštrkala. Dramaturgija predstave nije uvek na istim lestvicama. Fali dosta delova, nedorečeno je. Prostor  i način na koji su napravili scenografiju je super. Sviđa mi se način na koji su zapravo  uključili publiku kao aktera, to mi je bio jedini razlog zašto je ta scenografija korišćena na taj način, a ovo ostalo, to kliktanje igrica, mi je bilo bespotrebno. Mislim da su mogli više da se igraju sa tim delom gde je publika zapravo akter.

Zoja Vasić, student menadžmenta u kulturi:
Tema je izrazito politička, relevantna, nešto što se tiče današnjice. Svidelo mi se šta je reditelj uradio sa ubacivanjem video materijala na ekranima. Svidele su mi reference na socijalne mreže i okrenutost raznim ideologijama, kao što je ova nacistička i fašistička. Definitivno smo videli kritiku demokratije i uopšte stanja u Evropi. Glumačka ekipa je bila dobra, svidele su mi se koreografije, pokret, bili su jako energični. Malo mi je bilo repetitivno, u nekom trenutku me je to zamaralo. Generalno prva polovina predstave mi je bila veoma zanimljiva a u drugoj polovini je postalo repetativno. Poslednji monolog je bio jako upečatljiv, imao je reference na neke događaje koji su se dešavali u skorijoj prošlosti. Svideo mi se dokumentarni aspekt predstave. Sve u svemu, relevantna i upečatljiva predstava.

Gordana Đokić, glumica:
Ovo je nasilje u pozorištu. Molim vas vratite nam pozorište, vratite nam Stanislavskog. Ovo je članak, ovo su mogli da nam napišu. Ja bih malo glumu, da glumci igraju i nešto pravdaju.

Milica Lukić, student dramaturgije:
Na prvu loptu, objektivno smatram ovu predstavu ne bih rekla dosadnom ali kao dosta informativnu. Ipak smatram da je izvedena na najbolji mogući način od strane glumaca na sceni uz jako dug uvod koji je čak koji je izazvao neku emocionalnu reakciju u meni za koju smatram da je nužna da bi kraj imao ikakvu svrhu. Takođe sviđa mi se distanca između realnog i imaginarnog koja nas dovodi do nažalost potpuno realnog kraja.

Aleksandar Topovšin, arhitekta:
Dopala mi se predstava, iako je dinamika malo problematična pa mi je na momente padala pažnja.

Pol-Lui Toma, profesor, Francuska:
Svidela mi se predstava osim te dvosmislenosti, zbog koje mislim da mnogi gledaoci, ne u Beogradu, ali negde drugo mogu pogrešno shvatiti poentu. Pri tom mislim prvenstveno na završnu sekvencu, govor Brejvika koji je uz to dug i dosadan i ubija ritam predstave koji je do tada bio odličan.