Intervju sa Normanom Olerom - Gardijan

Nemački pisac Norman Oler stanuje na poslednjem spratu zgrade iz 19. veka na južnoj obali reke Špre u delu Berlina pod nazivom Krojcberg. Dolazak kod njega može vam izazvati vrtoglavicu. Kao prvo, on radi - i prima goste - u delu stana koji naziva „spisateljska kula“, a što je, zapravo, staklena kupola krhkog izgleda koja je smeštena na samu ivicu krova. (Ako se usudite da bacite pogled naniže, videćete duboko dole u podnožju usidren njegov mali čamac). Drugo, sa tog mesta lako možete da vidite dva Berlina od kojih je jedan pun ljudi i prozračan, a drugi pust i siv. Na desnoj strani nalazi se most Oberbaum, gde se tokom Hladnog rata nalazio granični prelaz, a iza njega se tužno proteže najduži sačuvani deo Berlinskog zida koji grubo prekida luksuzna stambena zgrada sagrađena 2013. Preko puta je velika građevina u kojoj je danas smešten Juniversal mjuzik. Ne tako davno, međutim, tu je bilo skladište za jaja DDR-a.

Da li sve to opterećuje Olera dok sedi za obasjanim laptopom na stolu? Je l’ mu bude ponekad sablasno? „Jeste, čudno je“, kaže. Zabavlja ga moja ošamućenost. Ali, on već dugo veruje u neku vrstu putovanja kroz vreme. „Sećam se 90ih. Zid tek što je bio srušen, a ja sam eksperimentisao sa drogama za žurke, sa ekstazijem i LSDjem. Tehno scena je tek počela da se budi i svuda je bilo mnoštvo praznih zgrada u kojima su se mladi sa istoka i zapada sretali po prvi put. Neki od tih sa istoka bili su strašno zatvoreni - nisu uopšte razumeli strance - i ekstazi im je pomagao da se bar delimično oslobode mržnje i sumnjičavosti. Ponekad biste, tako, ušli u neku prostoriju i u njoj ugledali prošlost. Naravno, sada više nije tako. Više ne uzimam droge. Ali se sećam tog perioda i možda mi je upravo to pomoglo da napišem ovu knjigu“.

Reč je o knjizi Potpuna opijenost, koja otkriva neverovatnu i do sada neispričanu priču o vezi između Trećeg Rajha i droga, među koje spadaju heroin, morfijum i, nadasve, metamfetamini, i o načinu na koji su oni uticali ne samo na Hitlerove poslednje dane - Firer je, kako Oler tvrdi, bio teški narkoman koji je, u trenutku kada se povukao u svoj poslednji bunker, bio potpuno uništenih vena - već i na uspešnu invaziju na Francusku koju je Vermaht izvšio 1940. Objavljena prošle godine u Nemačkoj gde je, u međuvremenu, postala i bestseler, njegova knjiga je već prevedena na 18 jezika, što Olera raduje ali i zbunjuje.

On ne samo da nije istoričar (autor je tri romana i koscenarista filma Snimanje u Palermu Vima Vendersa, a ovo mu je prva knjiga nefikcije), već teško da je o toj temi moglo da se kaže nešto novo: kad bismo sve knjige koje su napisane o nacistima poređali jednu do druge, dobili bismo liniju dužu od reke Špre.

„Pretpostavljam da istoričari nisu bili preterano zainteresovani za te droge“, kaže. „Morao je da se pojavi ludak poput mene“. Ludak ili ne, obavio je izuzetan posao. Knjiga je napeta ali i uverljiva. Britanski istoričar Ijan Keršo, verovatno vodeći svetski autoritet za pitanja Hitlera i nacističke Nemačke, ocenio je knjigu kao „ozbiljnu studiju“.

Koliko god neverovatno zvučalo, Oleru je ideju dao njegov prijatelj, berlinski didžej Aleksander Kramer. „On je kao veza ovog i onog doba“, kaže Oler. „Ima ogromnu biblioteku i zna svu muziku iz dvadesetih. Jedne noći mi je rekao: „Je l’ znaš ti kakvu su ogromnu ulogu u nacionalsocijalizmu odigrale droge?“ Odgovorio sam da ne znam, ali mi je delovalo kao tačno - i odmah sam znao da će mi to biti tema naredne knjige.“

Planirao je da napiše roman, ali je već posle prve posete arhivi promenio mišljenje. Našao je radove Dr. Teodora Morela, Hitlerovog ličnog lekara koji je, u svim ranijim studijama o Fireru bio tek sporedna ličnost. „Odmah mi je bilo jasno da je to bolje od fikcije“. Tokom narednih meseci, uz podršku pokojnog istoričara Hansa Momsena, velikog nemačkog stručnjaka za Treći Rajh, Oler je išao od arhive do arhive, predano prikupljajući materijal - i naišao na pravo bogatstvo! Nije uspeo da iskorsti ni polovinu svega što je pronašao. „Pogledajte ovo“, kaže i skače sa stolice. Vraća se sa pismom Martina Bormana, Hitlerovog ličnog sekretara, u kojoj on savetuje da bi „lek“ koji Morel daje Hitleru trebalo regulisati zarad njegovog krhkog zdravlja koje se sve više pogoršava.

Priča koju nam Oler donosi počinje u vreme Vajmarske Republike, u vreme procvata nemačke farmaceutske industrije - zemlja je bila vodeći izvoznik i opijata poput morfijuma i kokaina - kao i lekova koji su se mogli naći na svakom ćošku. U to vreme su ljudi oko Hitlera gradili sliku o njemu kao o nadljudskoj figuri koja je spremna da neumorno radi zarad dobrobiti svoje zemlje i koja ne bi dopustila da mu bilo kakvi otrovi - čak ni kafa - uđu u telo.

„On je sav sazdan od genijalnosti i tela“, kaže jedan od njegovih saradnika 1930. godine. „I do te mere lišava to telo bilo kakvih zadovoljstava da je to potpuno šokantno za obične ljude! Ne pije, jede, praktično, samo povrće, ne dotiče žene.“ Nije ni čudo što su 1933, kada su nacisti došli na vlast, „zavodljivi otrovi“ smesta zakonom zabranjeni. U godinama koje su usledile, uživaoci droga su proglašeni „kriminalno poremećenima“; neke je država ubijala uz pomoć smrtonosne injekcije; druge je slala u koncentracione logore. Droga je počela da se vezuje za Jevreje. Kancelarija za rasnu čistoću nacionalsocijalističke partije, tvrdila je da su Jevreji po karakteru zavisni od droga. Nemačku je, dakle, trebalo očistiti i od Jevreja i od droge.

Međutim, neke droge su našle svoju primenu, pogotovo u društvu koje je bilo rešeno da po svaku cenu prati energičnog Hitlera („Nemačka, budi se!“ izdali su nacisti naredbu, a nacija nije imala kud već da se usredsredi). Supstanca koja bi mogla „uključiti lenjivce, zgubidane, defetiste i zanovetala“ u tržište rada mogla je biti čak i kažnjiva. Vodeći hemičar kompanije Temler iz Berlina, Dr. Fric Haušild, inspirisan uspešnom primenom američkog amfetamina pod nazivom Benzedrin na Olimpijadi 1936, počeo je da radi na razvoju sopstvene čudesne droge - i godinu dana kasnije, patentirao prvi metil-amfetamin stvoren u Nemačkoj. Pervitin, kako je nazvan, ubrzo je postao senzacija i uskoro su, u  svrhu podizanja samopouzdanja i boljeg radnog učinka, počeli da ga koriste svi, od sekretarica preko glumaca do mašinovođa (u početku ga je bilo moguće kupiti i bez recepta). Čak je stavljan i u konditorske proizvode. „Čokolade Hildebrand pravi su užitak“, glasio je slogan. Ženama je savetovano da uzmu dve do tri, nakon čega bi radile sve kućne poslove kao od šale - pri čemu je isticana dodatna prednost, da će im pomoći u mršavljenju, budući da je Pervitin ubijao apetit. Oler taj lek opisuje kao nacionalsocijalizam u piluli.

Naravno, nije prošlo dugo pre nego što su i vojnici počeli da ga uzimaju. Oler u knjizi prenosi pismo koje je 1939. Hajnrih Bel, budući nobelovac, poslao kući sa fronta, u kom moli da mu pošalju Pervitin, jer je jedino uz pomoć njega mogao da se izbori protiv velikog neprijatelja - pospanosti. U Berlinu je Dr. Oto Ranke, direktor Instituta za opštu i odbrambenu fiziologiju, bio zadužen za zaštitu „živih mašina“ Vermahta - to jest, vojnika - od trošenja, te je, nakon određenih testiranja zaključio da Pervitin zaista jeste odličan lek za iscrpljenu vojsku. Ne samo da ih je držao konstantno budnima (Ranke, koji je i sam postao zavisnik od tog leka, primetio je da na Pervitinu može da radi i po 50 sati i da ne oseća nikakav umor), već ih lišava i inhibicija olakšavajući, na taj način, učešće u borbi ili im, bar, umanjujući strah.

Dok su 1940. kovani planovi o invaziji na Francusku preko Ardena, „dekret o stimulansima“ je razaslan svim poljskim bolnicama sa preporukom da vojnici dobijaju po tabletu dnevno, dve tokom noći, a zatim, po potrebi, još jednu ili dve nakon dva do tri sata. Vermaht je naručio 35 miliona tableta za vojsku i vazduhoplovstvo, a Temler je povećao proizvodnju. Bel i njemu slični više nisu morali da mole roditelje da im pošalju Pervitin.

Može li se, dakle, smatrati da je blickrig rezultat činjenice da je Vermaht koristio metamfetamine? Koliko daleko je Oler spreman da ide sa tom tvrdnjom? Osmehuje se. „Pa, vidite, Momsen mi je uvek govorio da ne pripisujem sve istom uzročniku. Ali invaziju na Francusku jeste omogućila upotreba droga. Bez droga ne bi bilo ni invazije. Kada je Hitler čuo da postoji plan invazije preko Ardena, bio je oduševljen (saveznici su bili koncentrisani na severu Belgije). Ali je vrhovna komanda rekla: to je nemoguće, jer noću se moramo odmarati, a oni (saveznici) će se za to vreme povući i mi ćemo ostati zarobljeni u planinama. Tada je, međutim, izdat dekret o stimulansima, zahvaljujući kom su mogli da ostanu budni tri dana i tri noći. Romel (koji je tada vodio jednu od pancir divizija) i svi komandanti tenkovskih jedinica bili su drogirani - a bez tenkova ne bi uspeli da pobede.“

Od tada, vrhovna komanda je drogu smatrala efikasnim oružjem koje je moguće primeniti i kada deluje da je pobeda nemoguća. U periodu između 1944-45, na primer, kada je postajalo sve jasnije da je pobeda protiv saveznika praktično nemoguća, nemačka mornarica je napravila podmornice sa jednim članom posade; ideja je bila da te minijaturne podmornice uđu u ušće Temze. Ali budući da bi to moglo da uspe samo pod uslovom da ljudi koji njima upravljaju budu budni danima, Dr. Gerhard Oržekovski, glavni farmakolog vrhovne komande mornaričkog korpusa na Baltiku, nije imo izbora već da počne da radi na razvoju novog super-leka - kokainske žvake koja će postati najteža droga koju su nemački vojnici koristili. Testirana je u koncentracionom logoru Zahsenhauzen, na poligonu na kome su testirani novi đonovi za nemačke fabrike; zatvorenici su morali da hodaju - i hodaju - dok se ne onesveste.

„To je ludost, potpuno je užasno“, tiho kaže Oler. „Čak je Momsen bio u šoku. Nije o tome imao pojma“. Mladi mornari, vezani u metalnim kutijama, potpuno sputani i odsečeni od vanjskog sveta, doživljavali su psihotične epizode pod dejstvom droge i često skretali s puta, tako da je bilo potpuno nebitno to što su mogli da ostanu budni i po sedam dana. „To je nerealno“, kaže Oler, „Ali ako se borite protiv neprijatelja koji je veći od vas, nemate izbora. Prinuđeni ste da, na neki način, nadvladate sami sebe. Zato teroristi koriste bombaše samoubice. To je nefer oružje. Ako pošaljete bombu među ljude, naravno da nećete omanuti“.

U međuvremenu, u Berlinu, Hitler je bio u sopstvenoj nerealnosti, a jedini saveznik mu je bio njegov zdepasti, nesigurni lični lekar, Dr. Morel. U drugoj polovini dvadesetih, Morel je vodio uspešnu privatnu praksu u Berlinu i bio poznat po pomodnim vitaminskim injekcijama koje je voleo da daje pacijentima. Hitlera je upoznao preko Hajnriha Hofmana, zvaničnog fotografa Rajha, i, prepoznavši priliku, odmah se potrudio da postane miljenik Firera koji je već dugo patio od jakih stomačnih bolova. Morel mu je prepisao Mutaflor, preparat na bazi bakterija, a kada se stanje njegovog pacijenta - Hitler je vođen kao Pacijent A - poboljšalo, krenuo je njihov odnos međusobne zavisnosti. Obojica su bili izolovani. Malo po malo, Morel je postao jedina osoba u koju je Hitler imao poverenja, a Hitler je, sa druge strane, bio jedina osoba koja je mogla da mu obezbedi status koji je počeo da uživa.

Međutim, kada se Hitler 1941. ozbiljno razboleo, vitaminske injekcije na koje je Morel računao više nisu imale efekta, tako da je polako počeo da mu pojačava terapiju. Prvo je krenuo da tom zagriženom vegetarijancu daje injekcije životinjskih hormona, a zatim sve jače i jače lekove, dok na kraju nije počeo da mu daje „čudotvorni lek“ pod nazivom Eukodal, veštački opijat po sastavu blizak heroinu, čija je osnovna karakteristika bila podizanje euforije (danas poznat kao oksikodon). Nije prošlo dugo, a Hitler je počeo da prima injekcije Eukodala nekoliko puta dnevno. Na kraju ga je, čak, kombinovao sa dozama heroina visoke čistoće koji je uzimao dva puta dnevno, a koji mu je ranije prepisivao za probleme sa ušima koji su se javili posle eksplozije u bunkeru „Vučja jazbina“ na istočnom frontu.

Da li je Morel namerno pretvorio Hitlera u zavisnika? Ili je samo bio nemoćan da se odupre zavodljivoj ličnosti Firera? „Ne verujem da je namerno“, kaže Oler. „Ali, Hitler mu je verovao. Kada su, u jesen 1944, pokušali da uklone Morela, Hitler je stao na njegovu stranu - mada je do tada već znao da ako on ode, sa Hitlerom je svršeno. Odlično su se slagali. Morel je voleo da daje injekcije, a Hitler je voleo da ih prima. Pilule nije uzimao jer je imao problema sa želucem, a i želeo je brz efekat. A i bio je pod presijom vremena; mislio je da će umreti mlad.“ Kada je Hitler shvatio da je postao zavisnik? „Prilično kasno. Neko navodi da ga je čuo kako kaže Morelu: ti meni sve ovo vreme daješ opijate. Ali uglavnom su svi razgovori na tu temu prilično neodređeni. Hitler nije voleo da pominje Eudokal. Možda je pokušavao da se odvikne. A kao i bilo koji diler, Morel nije imao nameru da mu kaže: jeste, navukao si se, imam nešto drugo za tebe“. Pa su zato pričali o zdravlju, a ne o zavisnosti? „Tako je“.

Ljudima sa strane, efekat te droge nije delovao baš čudesno. Firer bi čas bio toliko slab da je jedva mogao da ustane sa stolice, čas bi neprekidno brbljao kao Musolini. A, da: Musolini. Italijanskom izdanju knjige biće dodato još jedno poglavlje. „Saznao sam da je Musolini - Pacijent D, kao Duće - takođe bio Morelov pacijent. Kada su ga Nemci 1943. postavili za marionetskog vođu Republike Italije, naredili su mu da ima lekara koji će ga držati na oku.“ Oler ponovo skače. Ponovo se vraća noseći nekakav dokument. „Nema dovoljno materijala koji bi dokazao da je i on bio zavisnik. Ali jeste dobijao isti lek kao i Hitler. Postoje nedeljni lekarski izveštaji“. Vuče prstom preko redova otkucanih pisaćom mašinom, prevodeći mi. „Bilo mu je bolje, mogao je ponovo da igra tenis, jetra je normalne veličine... Kao da je trkački konj.“

Pred Hitlerom, međutim, jesu bila krizna vremena. Kada su saveznici bombardovali fabrike koje su proizvodile Pervitin i Eukodal, zalihe njegovih omiljenih droga počele su da se smanjuju, i u februaru 1945. zapao je u apstinencijalnu krizu. Povijen i balav, sa pincetom u rukama koju je stalno zabadao u kožu, predstavljao je tužan prizor. „Svi opisuju da je Hitler tih poslednjih dana bio u veoma lošem stanju (u bunkeru u Berlinu)“, kaže Oler. „Ali niko ne daje jasno objašnjenje zašto. Meni je, međutim, sasvim jasno da je to, delimično, rezultat apstinencijalne krize.“ Zlobno se osmehuje. „Da, pa, mora biti da mu je bilo gadno. Em gubi rat, em se skida s droge“.

Dva meseca kasnije, Hitler i njegova nova supruga, Eva Braun (koja je, kao i Leni Rifenštal, takođe bila Morelov pacijent) izvršili su samoubistvo, kao što je i poznato. Šta je bilo sa Morelom? Znamo da je preživeo, ali da li je prošao nekažnjeno?

„Mislim da je mnogo nacista prošlo nekažnjeno“, kaže Oler. „Ali on nije. On nije mogao da presvuče kožu, da ponovo napravi karijeru, da se obogati na memoarima - mada je, naravno, mogao da kaže da nije počinio nikakve ratne zločine. Izgubio je razum. Dezintegrisao se. On je jedna tragična figura. Nije on bio zao. Samo je bio oportunista“.

Amerikanci su 1947. pokušali da od njega izvuku neke informacije, ali kako nisu uspeli, ostavili su ga u Minhenu. Tamo ga je pokupila neka medicinska sestra, polu-Jevrejka, koja je radila u Crvenom krstu i sažalila se na bosonogog čoveka u otrcanoj odeći. Odvela ga je u bolnicu u Tegernzeu gde je godinu dana kasnije i umro.

Knjiga Normana Olera će svakako uticati na način na koji će se Treći rajh posmatrati u budućnosti. Ali njegova teza neće, naravno, uticati na to da prema nacionalsocijalizmu počnemo da imamo više razumevanja što je, za njega samoga, možda i razočaranje, budući da je od detinjstva pokušavao to da razume (sin je sudije, odrastao je nedaleko od nemačko-francuske granice). „To i jeste bio razlog što sam se latio toga“, rekao je. „Mislio sam da pisanje može da posluži kao kontra-propaganda“.

Njegov deda po majci radio je, tokom rata, na železnici, na čelu male stanice u okupiranoj Češkoj. „Jednom smo u školi gledali film o oslobođenju jednog od koncentracionih logora, i ja sam bio šokiran. Istog tog dana pitao sam ga o vozovima koji su išli u logore. Ispričao mi je da je jedne zime video kako se jedan približava sa zapada i da je rekao sam sebi: to su ruski ratni zarobljenici. Ali budući da je voz došao sa zapada, a da je u njemu čuo decu iako je to bio voz namenjen prevozu stoke, shvatio je da se nešto čudno dešava.

„Tada sam imao desetak godina i zapitao sam se: kakva je osoba taj moj deda? Jer, on je nastavio da radi na železnici. Nije se priključio pokretu otpora. Kazao mi je da je SS obezbeđivao taj voz i da ga je bilo strah, tako da se prosto vratio u kancelariju i nastavio da radi na crtežima. Uvek je govorio da Hitler nije bio tako loš. A to ste tokom 80ih često mogli da čujete: da je sve to preterivanje, da Hitler nije ni znao za sve strahote, da je on stvarao red“.

Zastane. „Čovek bi pomislio da je nacizam bio uređen. Ali, ne, to je bio potpuni haos. Mislim da sam tokom pisanja ove knjige shvatio bar to. Met je držao ljude pod konac, bez da su morali da se trude.“ On se nada da će knjigu da čita mlađa generacija Nemaca koji bi radije da se okrenu budućnosti nego da se bave prošlošću. Da li desnica ponovo jača? Da li je to razlog zašto bi voleo da mladi pročitaju njegovu knjigu? „Opasna su ovo vremena. Mrzim što su stranci stalno izloženi napadima, a onda shvatim, pa to rade i naše vlade, u Iraku i na drugim mestima. Naše demokratije nisu učinile mnogo dobra u ovom globalizovanom svetu.“ U tom smislu, misli da nova desničarska partija, Alternativa za Nemačku, nije tolika pretnja kao što deluje (na poslednjim izborima, dobila je više glasova od demohrišćana Angele Merkel). „Desnica u Nemačkoj obično ne postigne baš neke rezultate, a istorija je razlog“, kaže on. „Kada sam bio mali, nikada nigde niste mogli da vidite nemačku zastavu. Prvi put sam je javno video 1990, kada je Nemačka osvojila svetsko prvenstvo u fudbalu. Tako da je ovo, možda, samo ispravljanje nepravde“.

Pre nego što sam se uputila ka aerodromu, Oler je pristao da me odvede do nekadašnje fabrike Temler - koja se nalazila u nekadašnjem istočnom Berlinu - te smo krenuli tog vedrog dana (mada filmovi istok uvek prikazuju kao siv i hladan) u potragu za ostacima laboratorije doktora Haušilda obložene belim pločicama. Dvadeset minuta kasnije, zaustavili smo se u mirnoj ulici sa stambenim zgradama. „O, bože“, rekao je izvlačeći svoje mršave duge noge iz auta. „U, pa nema tu više ničega“.

Ostali smo nekoliko trenutaka zagledani kroz žičanu ogradu ka prostranstvu prašine i betona, i belih i crvenih kućica uredno nanizanih u pozadini. Ali tako je kako je: koliko god se trudila, ne mogu da zamislim one sablasne crno-bele fotografije fabrike u ovom urbanom pejsažu u boji. Ono što sam, samo pola sata ranije, mogla da osetim na Olerovom krovu, sada je kao san - ili, možda, kao loš trip.