fotografija: Srđan Veljović
fotografija: Srđan Veljović

- U Vašoj biografiji posebno mesto imaju projekti i uloge u predstavama koje su realizovane u saradnji sa Centrom za kulturnu dekontaminaciju. Kako je do te saradnje došlo, da li se Vaš odnos preme CZKD menjao ili vremenom oblikovao i koje su po Vama prednosti nezavisne produkcije?

Prva predstava sa Anom Miljanić je bila 1999. O Nemačkoj. Ja sam još bila student, a moj profesor Predrag Ejdus je igrao u toj predstavi i preporučio me rediteljki. Od tada datira naše prepoznavanje i naša saradnja. Slede predstave Bordel ratnika, Pornografija1, 2, ... 4.  Moj odnos se nije menjao, čak mogu da kažem da se sve više učvršćavao. A prednost nezavisnih produkcija je po mom mišljenju mogućnost veće slobode. Odnosno odsustvo nekakve državne institucije koja bi imala moć cenzure.

 

- Od događaja ’68. je prošlo pola veka. Šta smo prema Vašem mišljenju naučili od tada?

Nažalost, ništa.

 

- Dominantan utisak je kako Autentična tumačenja": ‘68 zaista postižu to da svako od glumaca autentično donosi misli i prepričavanju se vrlo prirodno pridodaje tumačenje - kao da je raspodela samog teksta i dramaturgija scenske postavke diktirana specifičnim odnosom svakog glumca prema materijalu. Na koji način ste se povezivali sa materijalom i kako je izgledao taj proces? 

Proces je kompleksna stvar. Naročito za ovakav projekat koji je na toliko načina drugačiji od uobičajenog rada na pozorišnoj predstavi. Možda se ta „stopljenost“ sa materijalom dešava kontaktom sa nekakvim  jezgrom razumevanja materijala, i ličnim podudaranjem mišljenja.

 

- Počinjete predstavu monologom prema tekstu Borke Pavićević. Kako njeni tekstovi deluju na Vas danas?

Snažno..Inspirativno... I najviše od svega pokretački.

 

- Čini se kao da ste na sceni tokom predstave bili nekako dvostruko prisutni - prema temi i materijalu, ali i prema kolegama, kojima kao da toplinom pružate podršku. Koliko je izazov biti prisutan na sceni i kako je do te prisutnosti kod Vas došlo?

Biti prisutan je datost… Ne možete igrati predstavu ili stvarati, a biti neprisutni. Proteklih godinu dana dok smo radili predstavu i imali izvođenja, Borka je uvek bila tu, uz nas… I tokom procesa, i tokom igranja. Ona je ta koja nas je uvek toplinom podržavala.

 

- „Sloboda je da ti se može” je jedna od misli koja prodire iz predstave. Kako vidite današnji obim slobode i šta se sve danas može? Da li je po Vama umetnik slobodan u svom stvaralaštvu i da li je on u raspodeli osećanja slobode u ravnopravnom odnosu sa ostatkom društva?

Danas je umetnik upravo sve manje slobodan. Sloboda je da ti se može - ne nosi u sebi anarhističko i rušilačko, već slobodu da budeš ono što jesi i da to smeš da budeš. Nažalost, toga je sve manje.

 

- Da ste bili u prilici da se nađete u Beogradu ’68, ko biste bili i na koji način biste se odnosili prema studentskim okupljanjima?

Pružila bih podršku.

 

- U kojoj meri doživljavate ulogu ljubavi kao preduslov za zajedništvo i na koji način Vi tumačite Bitefov slogan „Počnimo ljubav iz početka”?

Na raznim nivoima postoji to „Počnimo ljubav ispočetka“... Ljubav i jeste osnov zajedništva... Možda je ovo ponajviše nekakva nostalgija ili žal ili vapaj za onom strasti koja je postojala kad je Bitef i nastao, skoro pa u isto vreme kada i Lipanjska gibanja.