fotografija: Jelena Janković
fotografija: Jelena Janković

- Zašto ste se odlučili za adaptaciju baš ovog Fasbinderovog dela?

Ima više razloga. Jedan je sigurno to što smo se zaljubili u film. Ovo je zapravo bila ideja Sebastijana Horvata, nešto o čemu smo pričali nekoliko godina i tražili dobar trenutak da to radimo, ali sam se i ja, kada sam pogledao film, zaljubio u njega. To je verovatno prvi razlog. Jednostavno! Drugi je to da film na neki način otvara pitanja kojima se iz predstave u predstavu bavimo Sebastijan i ja, a to je propitivanje mogućnosti, vrsta dometa i različitih vrsta političnosti na sceni. Tako nam se učinilo da nam ovaj film, odnosno predstava koju smo planirali da napravimo po njemu, pruža mogućnost da nastavimo to da radimo.

 

- Koliko je teško bilo prilagoditi  ovu  filmsku priču za pazorišnu scenu?

Mislim da ništa nije teško ako polazite iz ljubavi. Mi smo pre toga radili adaptaciju Pazolinijeve Teoreme, koja ima vrlo specifičan narativ, ali smo i tada znali šta je tačno to u šta smo se zaljubili u filmu. Onda nekako nije bilo problema.

 

- U vašoj dramaturškoj adaptaciji Fasbinderovog dela iznosi se jedna veoma interesantna ideja, a to je da u ljubavi nikad ne stoje samo dvoje, već da uvek postoji i „treći igrač“ koji ima svoje strategije.  Koja je uloga „trećeg“ u ovoj priči?

To je neka moja ideja da uvek ljubav doživljavamo kao nešto jako individualno. Ja sam se zaljubio u tebe i ti u mene i ceo svet prestaje da postoji. Ali zapravo uvek postoji kontekst koji utiče na našu ljubav. Ono što je meni predivno u ovom filmu i što mislim da je Fasdbinder vrlo lukavo uradio, jeste da je on napravio priču koja ima dva dela. Neki je tretiraju malo kao bajku zato što prvo sve ide u užasnom nekom smeru u prvom delu, ceo svet je protiv njih, vrlo je vidljiv taj treći igrač. Onda ima taj brejk kada oni idu na odmor. Pre nego što odu na odmor ona mu kaže: „Videćeš, sad kad se vratimo sa odmora, biće sve ok.“ I kad se vrate, stvarno sve bude ok. Odjednom su ih svi iz različitih razloga prihvatili. To je nešto što se u romantičnim filmovima nikad ne radi. Obično se romantični film završi na tom mestu kad oni odlaze, na pola, ili je tragična priča. Vidiš, mi sad patimo i ta ljubav je osuđena na neuspeh i to je neka tragedija - odjednom neki Romeo i Julija se tu događaju, ili to bude Noting Hil, nemam pojma šta, neka romantična komedija koja se onda završava srećno, ali se uvek završava tu - kada se taj momenat dogodi. Ono što mi je predivno u ovom filmu  jeste to što on odlazi korak dalje, pa kaže: ok, kada te društvo prihvati koja je onda strategija tog trećeg igrača, na koji način onda on utiče na tebe. Onda se on nekako malo uvukao u njih i onda treći igrač, ako uzmemo sad tu neku analogiju, onda odjednom treći igrač progovara kroz njih. Do toga sam nekako došao razmišljajući o svojim odnosima koji mi se sad neposredno događaju.

 

- Ima li nade za ljubav u ovakvom društvu?

U, pa to je pitanje kao da si me pitala... - Ima li nade za ovaj svet?! Pitanje ljubavi nije jednostavno. Ljubav je nešto što pokreće svet i u negativnom i u pozitivnom smislu. Ja mogu da volim svoj veru, pa ću da ubijam ljude tvoje vere iz ljubavi. Ja mogu svoju ženu da bijem zato što je volim. Uvek se rade odvratne stvari iz ljubavi, tako da je pitanje šta je ljubav. Ono što mi je predivno u ovom filmu i zašto mi je bilo zanimljivo da pravimo predstavu. Kako smo mi pročitali Fasbindera, njegova teza je da postoji romatnična ljubav, ali da postoji neka ljubav koja je iznad nje. E sad šta to znači, to bi na primer neko ko je hrišćanin, neko ko je vernik u nekom pozitivnom smislu, u smislu nekog „pazolinijevskog vernika“, za njega je ljubav nešto što je ogromno, mnogo veće od toga da si sad ti moja, pa ću ja zbog toga što si  pogledala drugog muškarca, da te prebijem iz te ljubavi, nego da je  ta ljubav nešto što mi pomaže da se malo izdvojim iz sebe i tako dalje. Ja mislim da je taj kraj, taj njihov poslednji ples, ujedno taj neki poslednji momenat kad oni nekako iskorače iz sebe, u nešto što ne znaju šta je, u neki novi svet. Mislim da je to ta razlika. Postoje te ljubavi koje potvrđuju moj svet do kraja, do toga da mogu da pravim zločine u ime te ljubavi, a postoji ta neka ljubav koja ti pruža šansu da iskoračiš iz tog svog sveta u nešto što je jako strašno pošto ne znaš šta je i to je neka druga vrsta ljubavi koja je meni jako uzbudljiva i ja mislim da je jedina šansa za ovaj svet ako imamo dovoljno hrabrosti da napravimo taj korak.